Loša vijest je da je 50 ljudi poginulo u požaru a dobra vijest je da imamo ekskluzivnu reportažu – Jessica Savitch, TV voditeljica i novinarka

 

Zašto će ljudi prije pročitati lošu vijest od one dobre? Što je to u ljudskom biću da ih vodi prema lošim stvarima? Da je važnije da je ispala bradavica jedne prosječne pjevačice, da se političar spotaknuo na stepenicama ili još bolje, da je netko mladi i poznat nastradao u nesreći u zagrljaju svoje ljubavnice, pun droge i alkohola.

 

McGill sveučilište u Kanadi je napravilo eksperiment sa skupinom studenata kojima su rekli da pročitaju vijesti na računalo. Kamera je pratila koju vrstu vijesti će prije odabrati. U većini slučajeva pročitali su negativne vijesti a preskakali one neutralne ili pozitivne. Nakon toga su razgovarali sa studentima da ih pitaju da li sebe smatraju da naginju više pozitivnim ili negativnim vijestima. Većina su smatrali da su po prirodi pozitivci iako su prvenstveno čitali i gledali loše vijesti.

 

Da li je u ljudskoj prirodi da uživamo u lošim stvarima, naročito ako se one dešavaju nekim drugim ljudima a ne nama? Ako ne možemo sami uživati, zar nije bolje da drugi pate? Mislim da je odgovor vezan za prirodu materijalne stvarnosti. Ako sami ne uložimo neki napor da se nešto pokrene, uredi ili spremi, onda po prirodi stvari to polako propada i nestaje. Zakon entropije na djelu. Ništa se samo neće uraditi. Kao da nas gravitacija vuče prema dolje za sve ono što činimo. Ne ulažući napor, mi prirodno težimo ka nečemu manje kompliciranom i jednostavnijem. Raspadanje je jednostavnije od građenja. Smrt je jednostavnija od života. Predaja je jednostavnija od borbe.

 

Ali zašto toliko ljudi uživaju u tuđim nesrećama? Tuđu sreću prepuštaju u privatnu zonu pojedinca a nesreća je javna. Deklarativno će reći suprotno ali život govori drugačije. Nekim ljudima će biti drago da je nesreća njih zaobišla pa će opušteno uživati u gledanju razbijenog auta na raskrižju. Svaki put kada se desi neka nesreća na cesti dolazio do velikih kolona jer svatko, ama baš svatko lagano zakoči i nastoji vidjeti što se desilo, tko se sudario, ima li mrtvih. Nekim drugim ljudima su loše vijesti bitan dio njihovog života jer njima se ne dešava ama baš ništa zanimljivo. Pa tko je još vidio da se u društvu govori o nečemu dobrome. Bolesti, nesreće, razvod braka su zanimljiviji od pročitane nove knjige, putovanja ili nagrade. I ozdravljenje je vezano više za bolest nego za sretan kraj.

 

Isto kao što i biti dobar i uspješan treba uložiti dosta energije, praćenje dobrih i pozitivnih vijesti, nas iscrpljuje. Ali zato je rezultat tog napora životno zadovoljstvo. To nije samo gledanje da li je čaša pola puna ili pola prazna, već težnja da se napuni čaša i ponudi drugima. I kada se ponovno isprazni, opet je napunimo i dijelimo sa svima. Pojedinim ljudima je biti pozitivan prirođena ali je pozitivan stav moguće i ostvariti iako su nam životne okolnosti bile loše. Rodili smo se bolesni, siromašni, zlostavljani. Svatko ima razloga za kuknjavu i nezadovoljstvo. Isto tako, svatko ima mogućnosti da od svih sastojaka života što je dobio, napravi najbolji ručak. Ako ti život ponudi limun, napravi limunadu.

 

I kao što je Robert Frost odabrao put kojim se rjeđe ide, zašto ne bi odabrali put koji nam nudi bolji, pozitivniji, sretniji život. U svakom trenutku kada odabiremo nešto dobro, to postaje navika nakon nekog vremena. To postajemo mi. Oni koji gledaju samo u dobro.

 

Photo by Jon Tyson on Unsplash