Ako slušamo, mnogo toga možemo čuti.
Najteže je slušati sebe. Nije baš nešto razgovarati s osobom s kojom smo zajedno po cijeli dan. Često je to naporno, ponekad dosadno a nekada smo i ljuti na samoga sebe. Vjerujte, da nam to slušanje samoga sebe može puno pomoći. To slušanje mora biti tišini gdje nas nitko ne uznemirava i gdje postojimo samo mi i mi. I nitko drugi. Tada nam se otkriva jedan drugi svijet.
Lako je komunicirati sa osobom kada znamo tko je on ili ona. Što kada ni sami ne znamo tko smo mi, kako onda poslušati samoga sebe kada se već u prvoj rečenici izgubimo i pokušamo uvjeriti samoga sebe da smo vrijedni vremena utrošenog u slušanje. Samoga sebe. Kada želite pogledati neki film ili pročitati novu knjigu ili barem otići u restoran s društvom, nastojite dobiti baren neku informaciju o tome. Da li je film triler, ljubavni, akcija ili SF. Da li knjiga povijesni roman, kaubojac, romanca. Što se uglavnom servira u tom restoranu: pizza, pašta ili nešto treće. Odmah na početku znamo da li želimo ili ne.
Tko smo mi?. Cijela životna priča polazi od toga da znamo tko smo mi. Koji je smisao našeg postojanja. Što će to ostati za nama kada nas više ne bude. Pokušavamo biti grandiozni u svom postojanju. Čak iako radimo sasvim običan posao i društveni život nam je daleko od aktivnog, i dalje nas smisao postojanja golica. Dosta ljudi bi htjeli imati epitaf na spomen ploči s velikim utisnutim zlatnim slovima gdje će pisati ime i prezime s definicijom tko smo mi. Veliki pjesnik, dobar političar, uspješan general ili barem voljeni tata i mama.
Ali kao što se sve u životu mijenja, tako je promjenjiv i naš životni smisao. To nije ono što je urezano u naš DNK, to nismo mi definirani od rođenja. To je nešto što sami stvaramo i mijenjamo po našoj želji i potrebi. Koliko je ljudi promijenilo svoj životni put u jednom trenutku, i to naglo. Naizgled bespotrebno i neočekivano. Arthur Rimbaud, poznati francuski pjesnik napustio je s dvadeset godina Europu i poeziju te otišao u Afriku, gdje je naposljetku i umro. George Foreman je pobijedio Alija i postao svjetski prvak u boksu. Sa dvadesetosam godina se povukao i posvetio se propovijedanju u crkvi. Deset godina nakon toga se vratio boksu i ponovno postao svjetski prvak s 45 godina. Shirley Temple je postala filmska zvijezda s četiri godine da bi napustila Hollywood s 22 i postala veleposlanik svoje zemlje u Gani i Čehoslovačkoj.
Znači, moguće je promijeniti životnu ulogu i nastaviti uspješnu karijeru. Ako smo u jednom trenutku novinar, inženjer, liječnik ili bilo što drugo, možemo odabrati drugačiji put i postati profesor, nutricionist, sportaš, glumac ili roditelj. Bitno je da se posvetimo u potpunosti toj ulozi. Kako bi izgledalo da jedan glumac mora glumiti Hamleta na pozornici a on već razmišlja kako će sutradan glumiti Romea. Što ako u trenutku kada bi trebao izreći poznate riječi: Biti ili ne biti, on počne jaukati za Julijom: Što zasja to na onom prozoru?
Sve što radimo, činimo to s punim srcem. Jer to je jedino što moramo uraditi utom trenu. Ako nas život odnese negdje drugdje, i tomu ćemo se u potpunosti posvetiti. A kako prepoznati taj put? Pa, slušajući sebe. U tišini.
Trackbacks/Pingbacks