Kroz život se moramo kretati poput sjene koja lagano leluja kao vatra na vjetru. Neprekinuto, odvažno i ne srameći se svog plesa.

Koliko puta smo hrabro odlučili da će nešto biti samo tako ili nikako. I pri tom snažno udarili rukom o stol, da svatko shvati da pred njima stoji jedan odlučan čovjek koji drži sudbinu u svojim rukama. Te riječi su bile oštre i hladne. Snažne i duboke. Nije postojala niti najmanja mogućnost da se išta od tog izgovorenog ne ostvari. Samo to i ništa drugo. Ako nas nešto zaustavi na tom putu istine i snage, bit će smrvljeno u tisuće komada i nestati kao da nikada nije ni postojalo.

Svijet može nestati ali naša odlučnost nikada. Kako stara poslovica kaže: bolje da nestane selo i ljudi, nego običaji. Ma kako ti običaji bili glupi i nepotrebni. Samo nas naša vlastita odlučnost može dovesti do kraja. Predvidjeli smo sve prepreke, nepogode i neprijatelje na tom putu. Ukalkulirali smo sve varijante, mogućnosti i rješenja. Ono što nas čeka na kraju je nagrada koju smo zaslužili upornošću, strpljenjem i tvrdoglavom željom da dođemo do cilja.

Ali, život je prepun iznenađenja i kao što to obično biva, sve naše kalkulacije i varijante, padaju u vodu pred prvom preprekom koju nismo isplanirali. Jer ako smo isplanirali X prepreka, uvijek postoji X+1 koja samo čeka na nas. Prolazeći kroz tu nevolju, bivamo okrznuti manje ili više od strane neočekivanih neprijatelja, koji su se izgleda spremili puno bolje nego mi. Na brzinu pokušavamo konsolidirati vlastite redove ali naš najveći neprijatelj, naš um, je jedva dočekao takvu konfuznu situaciju i pred oči nam stavlja poznatu parolu koju smo vidjeli bezbroj puta: AKO NEŠTO MOŽE POĆI PO ZLU, TO ĆE SE SIGURNO I DESITI.

Vraćamo se ranjeni i krvavi u vlastite blatnjave rovove pokušavajući zacijeliti bolne rane zamatajući s prljavim zavojima i brišući mutne krvavoznojave oči slinavom maramicom. I dalje iznenađeni kako nam se sve to moglo dogoditi, pokušavamo se izvući izbjegavajući neprijateljski napad koji izgleda da dolazi sa svih strana. Da da se branimo, ponovno napadnemo ili bježimo na sigurni položaj daleko od dima, vatre i krikova pomahnitalih ratnika. U tom trenutku paničnog razmišljanja, pojavi se strah. Isti taj strah koji se sakrio duboko pod skute kada smo snažno udarili rukom o stol i rekli neizbježnu istinu: JA SAM GOSPODAR SVOJE SUDBINE, JA SAM KAPETAN MOJE DUŠE. To je u tom trenutku zvučalo kao božanska objava i najveća istina od svih.

Strah. Strpljivo je čekao da svi drugi odrade svoj posao. Oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost, srditost i lijenost. I njihov gospodar, neukroćeni um. Kada smo se zaustavili duboko u rovu, priča se bližila svom finalu. Sve maske su pale, svi su nas napustili a beznađe je ispraznilo našu dušu. Uzalud je suza tada počela teći. Više nam nije bilo spasa. Jer sve što tada pokušavamo napravili, ili ne napraviti, jeste pogrešno. Svaka odluka u tom trenutku je kriva odluka. Jedino što nam preostaje je da se predamo. I ta predaja će nam spasiti život.

Predaja je poput gole istine. Nemamo što skriti, nemamo što izgubiti. Samo možemo reći: evo me. Tu sam. Nema bježanja, skrivanja i laganja. U tom trenu postajemo ono što smo trebali biti i na samom početku. Otvoreni, slobodni i lelujavi poput sjene. Samo takvi možemo izvojevati pobjede, ne uništavajući sebe i ne ubijajući druge. Jer naša vlastita sloboda je i sloboda sviju drugih. Naša otvorenost nas povezuje i s ostalima koji se otvaraju. Naša fleksibilnost nam omogućava da prihvatimo sve oblike i da postanemo prilagodljivi svim situacijama.

Kada plivamo daleko od obale, znamo da ne postoji itko tko nas može spasiti. Sve što se može desiti, ionako će se desiti. Slobodni da prihvatimo sve, nastavljamo dalje, plivajući kroz život. Sposobni da se savijemo pod naletima vjetra, mi rastemo dalje. Bez da lomimo krhku dušu.

 

Foto: https://www.pexels.com/@akedynamic