Postoji jedna dobra strana života. Uvijek možemo krenuti odakle smo stali. Ne mora to biti najbolja pozicija, ali nitko nas ne može izbaciti iz utrke. Samo mi možemo odustati.
Život ide dalje, bez obzira na sve. Bilo kiša ili sunce, osjećali se dobro ili loše, ili bili bogati ili siromašni, život ide dalje. Vrijeme se ne može zaustaviti. Poznata uzrečica kaže: padneš sedam puta, ustaneš osam. Mogu sa sigurnošću reći da većina ljudi imaju liniju života kao na ovom rukom našvrljanom grafikonu. Postoje padovi a postoje i doba rasta. Nikome nije linija pravocrtna koja samo leti u nebo. Taj se još nije rodio. Najgora varijanta bi bila da nakon početnog uzleta dođe do kontinuiranog pada. Ali svatko od nas ima bar malo snage da povuče ručnu kočnicu i da usmjeri svoj život ka sigurnim visinama.
Ako ste imalo stariji od vrtićke dobi, prošli ste u životu neke momente koji su vam značili više od drugih. Bili su kao neka životna prekretnica. Možda se to desilo slučajno a možda kao rezultat našeg djelovanja. Ti trenuci su bili naša odskočna daska za sljedeću fazu života. Svatko se može s lakoćom sjetiti tih trenutaka. Na žalost, vrlo često su ti trenuci vrlo traumatični. Poput smrti bliske osobe ili teške bolesti. Ali su svejedno ostavili dovoljno snažan utisak da nas pokrenu.
Kada se jednom krene u putovanje zvano život, ne može se stati. Sve do smrti. S vremena na vrijeme dobijemo udarac u stražnjicu koji nas pogurne prema naprijed. To nas drži određeno vrijeme, pa nas opet uhvati letargija i učmalost. Teška energija zemlje nas vuče ka dnu. Za razliku od ostalih životnih oblika na planeti, ljudski oblik života posjeduje neke jedinstvene kvalitete. Posjedujemo inteligenciju. Barem neki od nas. Ta inteligencija nam pomaže da u trenucima kada nam se smisao života izgubi u maglovitom umu, izbavi i usmjeri nas ponovno na pravi trag.
Nakon par godina se i Majakovski ubio. Obojica su pokušali pjesnički dočarati hudu sudbinu koja ih je zadesila ali nisu imali snage, možda zbog alkohola koji ih je zamaglio, da pronađu onu zlatnu liniju sudbine života.
Neka nas ne obeshrabri sudbina ove dvojice pjesnika, jer bez obzira koliko bilo teško u životu, postoji rješenje za svaki problem. Dio problema je i to da se rješenje nalazi u nama. Dakle, nema nikoga da nam pomogne ako sami ne želimo pomoći sebi. Kako se ne izgubiti u tom bespuću besmislenih misli? Jedna od najboljih stvari koju možemo uraditi za sebe, jeste družiti se s ljudima kakvi želimo postati. Jedna izreka kaže da je naš život prosjek petorice ljudi s kojima se najviše družimo. Pa, ako želite postati bogat, nastojte uhvatiti priključak uz neke bogate osobe. Ako vas zanimaju knjige, prva stanica je biblioteka gdje ćete naći brdo ljubitelja knjiga. Ako vas zanima nogomet, normalno je da ćete posjećivati utakmice i derati se iz sveg glasa. Takav je život u stvari: slično privlači slično.
Sad, kada se već družimo s ljudima koji razmišljaju poput nas, ipak će se desiti trenuci povremenog pada. Još jedna stvar nam može pomoći u tome. Svaki put kada osjetimo da smo skrenuli s glavnog puta, uštipnimo se za ruku. Taj bolni potez će nam ostati duboko u sjećanju kao nešto što želimo izbjeći, jer ako često vrdamo, ruka će nam biti plava od modrica. A to želimo izbjeći pošto poto.
Na kraju, čovjek se umori od stalnih skakanja. I što je sve stariji, nema baš volje da skakuće, da se štipa ili čak da se druži s nekim ljudima. Ali, u međuvremenu nismo primijetili da smo došli dosta daleko i visoko na tom putu i da sve te sitne tehnike koje su nam pomagale kada smo tek počeli pustolovinu više ne znače ama baš ništa. Jer, živo nam se j**e za sve.
Photo by Sebastian Voortman from Pexels
