Loše vijesti putuju brzinom svjetla. Dobre vijesti putju poput šećernog sirupa – Tracy Morgan
Od kada je Donald Trump zajahao na mjesto glavnog šefa najmoćnije države na svijetu, u svim medijima se čuju samo fake news. Lažne vijesti. Nitko više nije siguran što je istina a što ne. Zadrhtimo kada vidimo na naslovnicama: udarna vijest. Što se to dogodilo? Kako će utjecati na naše živote? Srećom, većina tih vijesti će se ionako vrlo brzo zaboraviti i njihov utjecaj na nas će biti ravan nuli. Na žalost, postoje i lažne vijesti koje nam mogu uništiti život. Te nam vijesti serviraju od trenutka rođenja i to uglavnom ljudi koji nas najviše vole. Naši roditelji, rodbina, učitelji i prijatelji.
Jedna od prvih poruka koje su nam uputili jeste da nismo dovoljno dobri. Naravno da uvijek možemo bolje, ali to nije motivacijska poruka. To je unizujuća poruka. Govore nam samo da nismo dovoljno dobri ali ne da možemo bolje. Kada smo dobili vrlo dobru ocjenu, kažu nam da smo mogli dobiti i peticu. Kada stignemo četvrti na međunarodnom takmičenju, zajapure se i viču na nas što nismo medalju osvojili. Ako slučajno dobijemo najvišu pohvalu za rad, samo nam hladno reću: mogao si ti i bolje.
Pogledaj u druge. Zašto nisi kao oni? Peću te riječi. Nemojte se uspoređivati. Ni sebe s drugima, niti vaše voljene s drugima, niti bilo koga s drugima. Svatko od nas je jedinstven sa svojim talentima, izgledom, inteligencijom. Veliki problem društvenih mreža i raznih aplikacija je da se lako može zamaskirati stvarni svijet sa zamišljenim svijetom iza računala. Ne prihvaćajte to. Jedina osoba s kojom se možete i smijete usporediti, ste vi. Kako biti bolji ja danas od onoga koji je bio jučer. Svakoga dana u svakome pogledu sve više napredujem. Nek drugi napreduju svojim tempom.
Moraš se prilagoditi. Ne odskači od drugih. Toliko je tužno da sve veći broj ljudi na ovome osamljenom svijetu, a naročito tinejdžeri, žele biti netko drugi, umjesto da samo budu bolja verzija sebe. Zar nije ljepše takmičiti se u fer borbi gdje postoji samo pobjeda. Od kada postojimo na ovome svijetu, govore nam da se moramo prilagoditi drugima. Moramo biti dio zajednice. To možda i nije loše. Čovjek je društveno biće i lakše možemo dijeliti ono što imamo ako smo dio grupe. U većini slučajeva morati se prilagoditi, znači izgubiti veliki dio sebe da bi postao samo mali kotačić u velikom stroju kojeg iskorištava neki nama daleki ljudi. Da bi se prilagodili, moramo prestati kritički razmišljati. postati broj. Gospodin ili gospođa nitko s OIB-om.
Lažne riječi nisu samo zlo po sebi. One zaraze i dušu sa zlom – Sokrat
Ti to ne možeš. Ti to ne smiješ. Nisi sposoban za to. I onda odustanemo. jer su nam godinama tupili da smo potpuno nesposobni za bilo što. Onda imamo disfunkcionalne obitelji, gdje muškarac ne zna ništa jer ga je mama štitila od bilo kojeg kućanskog posla a otac od bilo kojeg samostalnog rada. Imamo žene koje ne znaju skuhati ni najosnovnije jelo i ne znaju se postaviti u društvu da nisu manje vrijedne osobe. Učili su nas da sve što uradimo, nećemo uspjeti. Ali, jedini neuspjeh ćemo doživjeti ako ne probamo. Vjerojatno ćemo pogriješiti i razočarati sebe u prvim pokušajima. Onda ćemo pokušati ponovo, i ponovo, i ponovo. Sve dok ne uspijemo. Mene su uvijek fascinirali cirkuski akrobati koji su se s lakoćom prebacivali s jednog trapeza na drugi. Nikada se nisam upitao koliko su puta pali prije nego li su uspjeli dvostruki ili trostruki salto. Bezbroj puta. I ti pokušaji se ne računaju. Mi vidimo samo finalni proizvod. Savršeni skok.
Nitko se ne mijenja. Jop su nam dodatno utuvili u glavu da imamo gene kamene, pa sad ti objašnjavaj da se geni tijekom života mijenjaju. Ako mogu geni, možemo i mi. Svjesni smo da imamo određene limite koje teško možemo prijeći. Ali unutar tih ograda postoji i naša zona komfora iz koje teško želimo izići. Tu su nas smjestili. Tu ostajemo. To je naša zemlja. Tu ćemo i umrijeti. Ali, uspjeh se ne dostiže iz zone komfora. Iz nje moramo izići. Na svjetlo dana. Osloboditi sebe okova. Poput zatočenika Platonove pećine.
Samo jednom uradi ono što su ti drugi rekli da ne možeš i nikada se više nećeš osvrnuti na njih – James Cook
Staroga konja se ne može naučiti nove trikove. To o starim konjima su nam govorili od kako smo bili mali i mladi. To smo prihvatili zdravo za gotovo. I nikada se nismo pitali do kada ćemo biti mladi da se možemo mijenjati ako želimo. Mi smo vječno mladi. I cijeli život učimo. Cijeli život se mijenjamo. Htjeli to ili ne.
Lažne a tako važne vijesti, su nam uništile život. Generacijama koje su potiho, skrivećki u kutu svoje sobe vjerovali da mogu nešto napraviti dobroga za sebe, za društvo, za planet gdje živimo. Uništili su nas najbliže i najvoljenije osobe, nesvjesne snage svojih riječi koje su nam toliko puta uputili. Treba puno snage da se odmaknemo iz te kaljuže. Ali je moguće. Ako ne sami, pronađimo ljude koji dijele slična uvjerenja, slične probleme i želje da dobrota izađe na svjetlo dana. Ako ne možeš naći ljude s kojima možeš dijeliti svoju svrhu i ljubav, pronađi ih preko interneta ili knjiga.
Započnite dan s pogledom u ogledalo i recite: JA TE VOLIM. Ako ne voliš sebe,kako ćeš voljeti ikoga na ovome svijetu? Možeš ponuditi drugima samo ono što imaš. Ako izgubiš sebe, kao da si cijeli svijet izgubio.
https://pixabay.com/en/question-unknown-unfamiliar-1301144/
