Svi smo mi kao djeca odlazili u cirkus. U moje vrijeme, cirkus Moire Orfei je bio pojam za cirkus. Tu je bilo akrobata, klaunova, žonglera, majstora na trapezi i životinja. Moira bi imala igrokaz s golubovima koji bi letjeli ispod velikog nategnutog šatora, kuda god bi ona htjela. Uvijek je bilo i slonova, lavova i konja. To su sve velike i moćne životinje. Kao dijete, nisam shvaćao, niti me zanimalo, kako su uspjeli istrenirati takve divlje životinje. To nisu bili maleni psi ili kućne mačke, već ogromne životinje koje su neke bile i vrlo opasne. Godinama kasnije sam čuo i više puta pročitao priču kako se kroti slon. Taj najveći kopneni sisavac. Težak 4 tone, 50 puta teži od čovjeka koji mu naređuje.
Kada se slon rodi i nekako ostane bez svojih roditelja (ne bih htio ni pomisliti da su ga uhvatili krivokradice), vlasnik cirkusa koji bi htio uvježbati slona za razne trikove, otkupi ga i odvede u cirkus. Tamo ga zaveže za klin koji je duboko uboden u zemlju. Slonića zavežu s lancem za taj klin. Maleni slon nema snage da se otrgne od te spone. Pokušavat će on to danima, tjednima i mjesecima. Želi biti slobodan, ali mu lanac i željezni klin ne daju. Ostaje vezan. Kada nakon nekog vremena slonić prihvati da se ne može odvezati od klina, on postaje pitom i spreman za vježbu. Po cijeli dan bi bio s krotiteljem i na kraju dana bi ga opet vezali za klin. Prošlo bi još vremena i taj nekoć maleni slonić je narastao da je postao veliki slon. Svaku večer bi ga ponovo vezali za onaj isti klin i onaj isti lanac. I on bi krotko čekao da ga odvežu i da sluša upute svog vlasnika. Nikada mu više nije padalo na pamet da proba istrgnuti taj klin i raskidati lanac. Ostaje vezan iako bi bez problema mogao klin iščupati iz zemlje jer sada ima snage da to uradi. Ali on ostaje rob uvjerenja koja su mu usadili dok je bio slonić. I on je to vjerovao.
Negativna uvjerenja koja imamo o sebi drže nas prikovane za dno. Kako je teško promijeniti uvjerenje o sebi kada su nam od malena govorili da smo lijeni, nesposobni, glupi, i tko zna što još. Djeca vjeruju odraslima. Zaboravili smo da smo i mi bili djeca i da smo preslušali stotine razgovora naših roditelja dok smo se igrali u kutu sobe a oni, uvjereni da ih ne slušamo, nastavili razgovor koji nas je duboko dojmio. Ti kratki isječci razgovora su nam ostali ispred naših očiju kao velika slova na kino platnu. Kako ne bi tek riječi koje smo slušali gotovo svakoga dana. Svakoga dana iz nekog nama neznanog razloga, naši dragi i voljeni roditelji su nam govorili da nismo dobri, da smo glupi. To su izgovorili u strasti i ljutnji. A takve riječi imaju veću snagu od onih izgovorenih u neobveznom razgovoru.
Takve riječi i njihova uvjerenja su nas zakovala za klin kojeg kao mali nismo mogli iščupati jer nismo znali. Sada, kao velike i odrasle osobe, taj klin nas i dalje drži prikovane uz te riječi. Glup si. Nesposoban si. Nekad su izgovorene čitave rečenice i onda se stvarala slika koja nas je traumatizirala dugo kroz život. Moj otac je znao reći da ako ne završim školu, tući ću ruzinu u škveru. Za njega, završiti školu značilo je samo da će mu sin postati ili inženjer ili doktor. Sve ostalo je glupost. Sad zamislite kako sam ja zamišljao svoj život kada sam trebao upisati fakultet. Ako upišem pravo, tući ću ruzinu u škveru. Ako upišem ekonomiju, tući ću ruzinu u škveru. Ako postanem profesor, tući ću ruzinu u škveru. To su bile gluposti koje sam shvaćao da su isprazne riječi jedne neispunjene osobe. Ali nikako nisam mogao izbaciti iz glave sliku da ja kao profesor povijesti tučem ruzinu u škveru. Nimalo inspirirajuće.
Uvjerenja su uteg koji nosimo cijeli život. Ali, to su tuđa uvjerenja, ne naša. Uglavnom pogrešna, često lažna a uvijek bolna. Mogli smo imati slonovsku snagu a postali smo bojažljivi miševi. Jer smo vjerovali ljudima koji nas najviše vole. Roditeljima i učiteljima. Slična uvjerenja prenosimo našoj djeci, a ona svojoj djeci. Tako stvaramo naciju miševa.
