Teorija igara je matematički model razvijen sredinom dvadesetog stoljeća koji je svoju širu primjenu dobio u ekonomiji. Dalje se taj model razvijao i koristi se danas u sociologiji, biologiji, politici i vojnoj strategiji. Do danas je više matematičara i ekonomista dobilo Nobelovu nagradu zahvaljujući svom radu i razvijanju Teorije igara. Teorija igara se bavi konfliktnim situacijama gdje dvije ili više osoba razvijaju međusobne odnose. Cilj teorije jeste da se pronađe najpovoljnije rješenje za te odnose, ali pod uvjetom da su ponašanja tih subjekata racionalni. Svaki konflikt je strogo određen poput pravila raznih društvenih igara koje i sami igramo. Poput pokera ili čovječe ne ljuti se.
Dobro poznati primjer teorije igara jeste Zatvorenikova dilema (barem je meni poznat iz općeg znanja), gdje postoje dva optuženika za koje optužba nema čvrste dokaze. Da bi riješili problem, optužba odvaja zatvorenike i razgovara s njima posebno tako da njih dvojica ne mogu međusobno komunicirati. Nakon razgovora s optuženicima, državno odvjetništvo ponudi 4 mogućnosti:
-
Ako obojica priznaju, dobiti će po 5 godina zatvora.
-
Ako jedan prizna zločin a drugi ne, prvi će dobiti 3 godine zatvora a drugi 9 godina.
-
Ako onaj drugi prizna a prvi ne, taj koji ne prizna dobiti će 10 godina a onaj koji prizna 2 godine.
-
Ako niti jedan ne prizna, svaki će dobiti po dvije godine zatvora.
Najpovoljnije za obojicu je da ne priznaju, jer će tako dobiti samo po dvije godine, ali pošto su odvojeni, ne znaju hoće li onaj drugi priznati. Zato je najracionalnije da obojica priznaju zločin i svaki dobije po 5 godina zatvora. Igra gotova.
Ovo sve je bio jedan uvod u tekst koji se dosta razlikuje od onih koje sam do sada pisao. Na prvi pogled. Niti sam matematičar, niti ekonomista da znam kako funkcionira teorija igara. Čak sam i neke prijatelje koji su profesori matematike pitao za nešto više informacija, ali očito da je to izvan glavne struje podučavanja matematičkih modela. Mene je zaintrigirao sami naziv teorije: Teorija igara.
U razvoju ljudskog potencijala, jedna od najvažnijih osobina koju svaki čovjek treba osloboditi jeste mogućnost da se igra. Ili kako je Isus rekao: Ako ne budete poput male djece, nećete ući u carstvo nebesko. U drevnoj Indiji, kockanje se smatrala viteška igra koju su prakticirali kraljevi i vojnici. Igra je nešto urođeno ljudskom rodu. I životinje se igraju na svoj način.
Igra nam je neminovna i od nje ne možemo pobjeći. Sada, zamislite da je cijeli ovaj svijet samo jedna velika igra gdje smo mi obični maleni pijuni a neke veće sile određuju pravila i vuku poteze. Gdje je tu sloboda pojedinca? Da li smo uopće slobodni ili smo slobodni koliko god to želimo, ali samo unutar pravila igre. Da li da jednostavno prihvatimo da smo dio te svemirske igre i da nastavimo dalje po nama nepoznatim pravilima.
Bhagavad Gita je jedna od najvećih napisanih knjiga. Veliki dio razgovora između Krišne i Arjune se vodi o tome da Arjuna mora djelovati u skladu sa svojom Dharmom i da svako zastranjivanje od vlastitih duhovnih obaveza, dovodi do uništenja civilizacije. Krišna na kraju kaže da bez obzira što Arjuna odabere, svi su potezi te igre već poznati. Čak iako odabere nešto sasvim drugo, i taj potez postoji. Ne postoji nešto što je moguće odabrati a da ta opcija u toj igri nije zapisana.
Tako teorija igara je dio našeg života. Bili mi toga svjesni ili ne. Mi se igramo uloga oca, supruga, sina, kćerke, djece, prijatelja ili neke druge bliže ili dalje rodbine. Mi smo poput glumaca na sceni koji se toliko užive u ulogu da govorimo o glumcima kao da su oni te uloge. Oni gube svoje JA da bi postali,na primjer, Hamlet, koji šeta po bini s mrtvačkom glavom . Sutradan će ti isti glumci odigrati neku drugu ulogu jednako uvjerljivo. Promijenit će svoju personu. Sama riječ persona dolazi od Grčkog naziva za masku koju su koristili glumci da bi se skrili iza uloge u kazalištu. Znači da mi nismo mi, već lik koji glumi nas. Pojednostavljeno rečeno.
Kod matematičke teorije igara važan dio te igre jeste da se pretpostavlja da su sudionici racionalne osobe. Kako nam je iz vlastitog života poznato, ljudi su sve ali ponajmanje racionalna bića. Postoje istraživanja koja su dokazala da ako čovjek ima opciju biranja da dobije manji poklon sada ili veći poklon kasnije, on će uglavnom odabrati prvu varijantu. Manji poklon sada i odmah. To je prihvaćena znanstvena metoda u narodu poznata kao: bolje vrabac u ruci nego golub na grani.
Teorija igara koju svi mi živimo, teško da se može opisati matematičkom formulom. Ma koliko kompleksna ta formula bila. Da li prihvatiti da sve što postoji je samo jedna obična igra, gdje je ulog sam život, ili pokušati pronaći gdje su se skrila pravila te igre. Kako god da okrenemo, život je jedna neprekinuta igra. Ili kao život za životom, ili u paralelnim svemirima. Ili sve odjednom.
