Za sve je kriv Isaac Newton i njegova jabuka koja mu je pala na glavu. Zašto je zakon gravitacije toliko jak da i u ljudskim odnosima lakše poniziti nekoga nego ga pohvaliti. Kao da je cijela civilizacija na ovome planetu prokleta. Prije ćemo pročitati loše vijesti nego one dobre. Crna kronika se proteže na 6 ili 8 strana a vijesti koje nas inspiriraju se nalaze u kutu pretposljednje strane. Kao zanimljivost.
Od malena su nam govorili da se pazimo, da smo loši, da ne vrijedimo. Istim tempom nastavili smo i mi prema našoj djeci, a kako to ide i naša djeca je svoju djecu spuštati prema dolje. Ako se tu i tamo pojavi netko s dovoljno velikim samopoštovanjem, odmah etiketiramo tu osobu da je lažno ponosna. A to nije dobro.
Zaista je zadivljuće pronaći sredovječnu osobu koja nije načeta negativnim komentarima i odgojem. Te sitne traume iz djetinjstva ostavljaju duboke ožiljke koji se na prvi pogled ne vide, ali se mogu prepoznati u odnosima te osobe s drugima ili u odnosu te osobe sa samim sobom.
Omiljena igra naših roditelja je bila usporedba nas s nekim drugim djetetom koje se pokazalo malo bolje u nekom zadatku. Vidi njega ili nju. Ti nikada ne možeš biti kao on/ona. I nakon tisuće spuštajućih riječi koje su nas bole do srca, dobro da smo još i normalni ostali. Mislim, netko više, netko manje. Ali još uvijek nas ima više izvan ludnice nego unutar tih zidova.
Jedina usporedba koja nas ne baca u duboki mračni bunar, jeste ona sa samim sobom. Da li smo bolja osoba danas od one koje smo bili jučer? Koliko smo napredovali od neke točke u prošlosti? I u toj usporedbi nismo sami sebi neprijatelj nego sparing partner, life coach, motivacijski govornik, guru. Jedini ogledni primjerak s kojim se mjerimo možemo svakoga jutra pogledati u ogledalo i pitati ga: kako si danas? Što trebamo napraviti da budemo još bolji nego li smo bili jučer?
Da li je vama čaša polu puna ili polu prazna? Da li ste nepopravljivi optimist ili realist (to su oni s pola praznom čašom)? Zašto je uvijek lakše reći i napraviti nešto negativno nego nešto pozitivno? Da li vam je draže gledati sapunice, gdje ne morate koristiti 99% vlastitog mozga ili neki art film s dubokom porukom? U reality showu uglavnom se gledaju negativne strane neke osobe. Nešto je loše napravila, loše rekla, ima neke crne mrlje iz mladosti. Zašto smo toliko negativni?
Zanimljivo je gledati kroz povijest i analizirati nastajanje i propast pojedinih civilizacija. Sve one dosegnu određenu točku kada izvuku maksimum od svog društvenog uređenja. Tada se osjećaju najmoćnije, najbogatije, najsretnije. Ponekad propast civilizacija dolazi naglo, kao posljedica ratova ili velikih klimatskih promjena (vulkani ili suše), a ponekad se to propadanje razvuče kroz desetljeća ili stoljeća. Na mjestima starih civilizacija nastaju neke nove s novim vrijednostima. Ljudi sa svojom fleksibilnošću se prilagode novim vremenima i okolnostima. Društvena entropija, proces koji se dešava kontinuirano kada se društvene zajednice prirodno raspadaju, je isti razlog zašto je lakše padati nego se uzdizati.
Kako po drugom zakonu termodinamike entropija svemira neprestano raste jer nije moguće da toplina bez utjecaja prelazi s hladnijeg na toplije tijelo, tako i društvo mora uložiti napor da barem sačuva osnovne civilizacijske vrijednosti. To se isto odnosi i na mentalnu entropiju svakog pojedinca. Svatko se od nas barem jednom susreo s problemom atrofije mišića kada smo zbog neke ozljede morali mirovati. Nakon nekog vremena taj mišić postaje vidljivo manji nego prije ozljede. Na našu žalost, to se isto odnosi i na mozak koji često zna atrofirati zbog nekorištenja.
Neuroplastičnost mozga je sposobnost moždanih stanica da stvaraju nove sinapse iako do došlo do prekida. Na primjer, nakon traume ili moždanog udara. Čak i tada, mozak se neće bez nekog našeg napora sam obnoviti, već je potrebna određena radnja da bi se moždane veze ponovno uspostavile. Čak iako su te vježbe obična meditacija.
Možemo reći da je teško definirati ljudsko biće. Da li smo skup kemijskih spojeva, sastavljeni od vodika, kisika, ugljika i kalcija, ili spremnik od 70% vode? Možda smo nakupina stanica, mikroba i drugih sitnih bića. Ili slučajni rezultat spajanja atoma i vrtnje elektrona. Meni je najdirektnija definicija čovjeka ona koju je izrekao francuski isusovac Pierre Teilhard de Chardin: Mi nismo ljudska bića koja imaju duhovno iskustvo, već duhovna bića koja imaju ljudsko iskustvo.
Sve dok doživljavamo to iskustvo unutar materijalnog svijeta, prinudni smo djelovati po zakonima ovog svijeta. Zakon gravitacije i entropija je nešto što svakodnevno susrećemo. Kroz veliki dio Bhagavad Gite Krišna govori o Karma yogi, i o tome da smo obvezani djelovati kao dio naše dužnosti ali istovremeno ne biti vezan za rezultate tog djelovanja. Nije jednostavno, ali se može.
TED talk je zahvalna platforma gdje se može pronaći stvarno puno dobrih i zanimljivih govora. U ovoj https://www.youtube.com/watch?v=7XFLTDQ4JMk prezentaciji Alison Ledgerwood govori koliko je lakše ostati s negativnim mislima nego s onim pozitivnim. Puno lakše će prosječan čovjek prihvatiti da je čaša polu prazna nego polu puna. Ili, kako je to Alison rekla: Naš pogled na svijet teži ka negativnom. Jednostavno je promijeniti se od dobrog ka lošem, ali je puno teže promijeniti se od lošeg ka dobrom. Treba puno raditi da bi se uzdigli kada smo dolje. Jednu stvar koju Alison preporučuje jeste da pišemo dnevnik zahvalnosti. Ta jednostavna svakodnevna mentalna vježba će sigurno povisiti nivo sreće i zadovoljstva.
Trebali bi hvatati te rijetke trenutke koje su pozitivne i zahvaliti se što smo imali priliku i čast da budemo dio toga. Treniramo vlastiti um da gleda samo dobre strane života. Malo po malo, cijeli život će nam se sastojati od tih sitnih ali dobrih trenutaka. A to jest ono od čega se život sastoji. Od trenutaka.
