Prirodno stanje čovjeka jeste da je depresivan i tjeskoban. To vam niti jedan liječnik neće reći. To nećete čuti od niti jednog motivacijskog govornika, niti pročitati u dnevnim novinama. Osim tih mentalnih problema, prirodno stanje je da svatko onaj tko se rodi, mora i umrijeti. Ni to nećete čuti kao jedinu istinu koja će se neminovno desiti svakom živom biću. Osim rođenja i smrti, nikada nisam čuo da je netko izbjegao i bolest. Veću ili manju, lakšu ili težu. Ali i bolest je na popisu neizbježnih stvari. I prirodnih stvari koje nam se dešavaju.
Psihoneuroze su bolesti duše koja nije našla svoj smisao. To je izrekao Karl Gustav Jung. A on je imao dosta iskustva s takvim ljudima. Za razliku od svog mentora i prijatelja, Sigmunda Freuda, Jung nije svaki problem povezivao sa seksom i potisnutim željama, već ih je povezao sa samom biti našeg postojanja, našom dušom. Ili, kako bi budisti rekli, s vječno promjenjivim ne-postojanim jastvom.
Kako je moguće da su psihička oboljenja, poput depresije i tjeskobe naše pravo stanje? Vrlo jednostavno, sve što postoji u ovom materijalnom univerzumu je podložno, rađanju, rastu, propadanju i smrti, kao konačnom stanju, koje je samo završetak jednog ciklusa. Pošto je prirodno stanje vezano za sve ove probleme, naša prava težnja jeste da se riješimo svih tih problema. Ali sve dok postojimo u materijalnom svijetu, tih se problema nećemo riješiti. Oni su zalijepljeni za nas. I to nas izluđuje i deprimira. Tako postajemo depresivni, psihotični i tjeskobni.
Većina ljudi ignorira da postoje takvi problemi oko nas. Žive kao da smrt ne postoji, ponašaju se kao da se neće nikada razboljeti, ne vjeruju da postoji išta više od ovog jednostavnog života na planetu koji se okreće oko Sunca. I onda, kada se nekako otvori maleni prozorčić koji obasja naše unutarnje JA, dolazi do zbrke i šuma u komunikaciji između pravog svijeta i ovog svijeta. Pardon, ovaj svijet nije lažan ali je svakako privremen i samim time “manje vrijedan” od stvarnosti.
Riječi koje koristimo da bi razgovarali ili pisali nisu stvorene da prenesu sve prave vibracije i istine među nama. To je samo nemušti prikaz komunikacije i vrlo često, nezgrapan pokušaj da se nešto očito objasni sa svega par riječi, zvukova ili mahanjem ruku. Svakom onom kojem se pojave bljeskovi u tom pokušaju prelaženja s nižih vibracija prema višim frekvencijama, dolazi do pucanja naizgled čvrste obloge oko naše duše, materijalnog tijela. Sve dok se prave, više frekvencije ne usklade s našim naučenim, nižim frekvencijama, dolazi do mentalne zbrke gubitka smisla. Postajemo depresivni, tjeskobni, neurozni i psihotični.
Nije svaka mentalna bolest posljedica traganja za smislom, ali svako traganje za smislom otvara vrata mentalne nestabilnosti. Jer sve dok se ne prijeđe s jednog lista postojanja, plešemo u zraku između leta i pada do drugog lista spoznaje. Mnogi ne dolete na sigurno mjesto, već se nastave vrtjeti u svojim mislima koje ako ih na vrijeme ne suzbijemo, poste glavni igrač u našoj glavi.
Rješenja su jednostavna ali nisu za svakoga. Previše vremena treba uložiti, previše emocija, energije i želje, da se pronađe pravi put ka životu bez tjeskobe. Kao prvo, ne treba ozbiljno gledati na vlastite misli. One postoje neovisno o nama i pojavljuju se kao reakcija na vanjske poticaje. Ako ne zaustavimo na vrijeme njihovo užurbano skakutanje u našoj glavi, te misli stvaraju svoj svijet koji se kao vrtlog ubrzava i više nismo sigurni da li te misli dolaze sa strane, iz naše glave ili su dio nas.
Drugi i možda važniji korak je da nastavimo dalje s prvim korakom. Da promatramo misli kako nastaju, bude se i odlaze daleko od nas. Prvi bi korak bio kao trenutak u kazalištu kada je zastor spušten i nastane tišina iščekivanja. Drugi korak nam otvara zastor u punom bljesku ali bez oduševljenja jer osjećamo da gledamo svoj život na bini. Mi smo glavni glumac, publika i pisac djela. I promatrač.
Promatrajući život na bini svi sporedni glumci dolaze i odlaze sa scene. S njima odlaze i sve mentalne bolesti koje su nas pratile na tom putu.
